| Povijest župe |
|
Župa Uskoplje-Gornji Vakuf spominje se kao samostalna rimokatolička župa u suvremenom značenju te riječi u 18. stoljeću. Župne matice (knjige krštenih, vjenčanih, umrlih, Stanje duša) vode se naime od 1796. godine. Kršćanstvo, pa i kršćanska župna zajednica, su na ovom području dakako puno stariji. U srednjem vijeku cijelo područje u gornjem toku rijeke Vrbasa (od današnjeg Uskoplja-G. Vakufa preko Bugojna do D. Vakufa) nazivalo se Uskoplje (usko polje, iako taj naziv neki dovode u vezu i s latinskom riječi episcopia = biskupija!). Taj pojam spominje se po svoj prilici prvi put u Ljetopisu popa Dukljanina (12. st.). Srednjovjekovni spomen Uskoplja nalazi se i u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. (1235.-1270), koja je izdana 20.07.1244. U toj darovnici navodi se nekoliko darovanih posjeda, a među njima i onaj u župi Uskoplje kod crkve blaženoga Ivana, najvjerojatnije u Dobrošinu. Sama činjenica spominjanja župe Uskoplje, bez obzira na više značenja riječi "župa", te činjenica postojanja crkve blaženoga Ivana (Krstitelja) 1244. godine ukazuje na postojanje i djelovanje žive i djelatne srednjovjekovne katoličke župne zajednice u Uskoplju, koja je time stara preko 767 godina! Cijelo ovo gornjevrbasko područje, kao i župa, nazivalo se službeno sve do polovice 19. stoljeća, Uskopljem, kasnije samo Skopljem (Gornjim i Donjim), a do dana današnjega Skopaljskom dolinom. Osmanlijske vlasti daju sredinom 19. st. ovom kraju i naselju novi upravni naziv Gornji Vakuf. To ime postaje kasnije odrednicom i za samu župu. Usred ratnih zbivanja, i to 29. 12. 1993., ime općine i grada Gornji Vakuf hrvatska strana mijenja u višestoljetni i tradicionalni povijesni naziv Uskoplje. Nakon dugih pregovora hrvatskih i bošnjačko-muslimanskih političkih predstavnika te predstavnika međunarodne zajednice, naziv općine Gornji Vakuf i naziv naseljenog mjesta Gornji Vakuf promijenio se 15. 09. 2001. i službeno u Gornji Vakuf – Uskoplje. Samim tim i gradska župa Uznesenja Blažene Djevice Marije zove se Gornji Vakuf – Uskoplje odnosno Uskoplje - Gornji Vakuf. U narodu se međutim među Hrvatima ustalio pojam Uskoplje, dok Bošnjaci upotrebljavaju naziv Gornji Vakuf. Službeni naziv Gornji Vakuf-Uskoplje sve je prisutniji, ne samo u službenim upravnim aktima, na prometnim znakovima i zemljopisnim kartama, udžbenicima i knjigama, nego i na raznim internetskim stranicama (www.zupauskoplje.ba), portalima i blogovima. Vrlo opširan i pregledan prikaz povijesti i sadašnjosti Uskoplja obrađuje i glasovita Wikipedia: http://hr.wikipedia.org./wiki/Uskoplje. I Hrvatski enciklopedijski rječnik (sv. 11., obrađuje oba pojma iz ovog dvojnog naziv: "Uskoplje m 1. gradić na Vrbasu u sred. Bosni (prije Gornji Vakuf) 2. geogr. pov kraj uz gornji tok Vrbasa u BiH 3. naselje (u blizini Dubrovnika), 128 stan. // Skopljak (Skopljanac) m (Skopljanka ž) (N mn Skopljaci/Skopljanci) stanovnik Uskoplja; uskopski prid. koji se odnosi na Uskoplje i Skopljake. pr. (etnici): Skopljaković, Skopljanac (Split, Kaštela), Skupljak (Omiš, Nova Gradiška), Škopijanc (Škopijanc) (Zagreb), Škoplanac (Kaštela), Škopljanac (Kaštela, Sinj, Slavonski Brod), Škopljanec (Dugo selo) (str. 231)... Vakuf m pravn. 1. u šerijatskom pravu, zaklada ili neko dobro što ga tko daje islamskoj vjerskoj zajednici ili humanitarnoj ustanovi 2. imovina vjerske zajednice //vakufski prid. Koji se odnosi na vakuf i Vakuf (i mjesta koja imaju Vakuf kao dio imena, npr. Gornji/Donji Vakuf) (-0 imanje); zakladnički –o-mearifski sabor vrhovni naredbodavni i nadzorni organ uprave islamske vjerske zajednice u vakufu pr. (etnik): Vakufac (Zagreb) top. (naselja): Donji i Gornji Vakuf (u BiH) tur. Vakif – arap. : zaustaviti, zadržati" (str. 269). Ovo izdanje ne navodi da su u Bosni postojala ili postoje još tri naseljena mjesta s pojmom "vakuf": Kulen Vakuf, Skender Vakuf (danas Kneževo) i nekadašnji Varcar Vakuf (danas Mrkonjić Grad). Kršćanstvo je na ovom prostoru prisutno već u vrijeme Rimskoga carstva, u gotovo prvih pet stoljeća nakon Krista, pod čijim se sastavom nalazilo i današnje Uskoplje. Prije toga je bilo naseljeno Ilirima, o čemu svjedoči i nekoliko lokaliteta pod imenom Gradina, kao onaj iznad Zjača i Ponira odnosno Krupe. Moguće je da je ovdje postojalo rimska naseobina Ad Matricem s rudarskom upravom za rimske rudnike zlata i željezne rude u ondašnjim rimskim pokrajinama Dalmaciji i Iliriku. U blizini tog naselja prolazila je i rimska cesta, koja je povezivala naselja Bistue Vetus i Bistue Nova. Na planini Vranici, osobito na njezinim vrhovima oko Rosinja (2112 mnv), kao i u samoj rijeci Vrbas, Rimljani su imali sustavno istraživali, ispirali i iskapali zlato, srebro i neke druge rude. O tomu i danas svjedoče ogromne duboke jame na Rosinju. O rimskoj industriji potraživanja i ispiranja zlata na Vranici pišu i povjesničari Vjekoslav Klaić i Ivan fra Franjo Jukić. Nedaleko do Rosinja na Vranici se na jednoj gologlavici, bez trave i šume, nalazi lokalitet Crvene zemlje, na kojem je najvjerojatnije bio rimski rudnik zlata, srebra ili neke druge rude. Narodna predaja ovoga kraja isprela je legendu o crkvi svetog Ilije proroka, kojega će Sveta Stolica tek u 19. st. proglasiti zaštitnikom zemlje Bosne. Legenda govori da su kršćani tu crkvu zatrpali crvenom zemljom, kako bi je sakrili i sačuvali od rušilačke najezde osmanskih (turskih) osvajača. U ovom kraju je i dan-danas živa predaja, da se na spomendan svetog Ilije (Ilinu, Ilindan) 20. srpnja ujutro, prije izlaska sunca, čuju zvona te nevidljive crkve. Podno Crvene zemlje je i izvor ljekovite termalne vode. Rimljani su bili poznati kao ljubitelji termalnih voda, koje su otkrivali u cijelom carstvu kako bi liječili kostobolju, kožne bolesti ili bi se na izvorištima i banjama naprosto odmarali nakon naporna radnoga dana. O ranoj nazočnosti kršćanstva u Uskoplju svjedoče i ostaci male staroantičke ranokršćanske bazilike (duge19, 60 m, široke 8,80 m) iz 5. odnosno 6. st. na Glavici iznad grada Uskoplja. Arheolozi su je otkrili sredinom 20. st. Pronašli su nekoliko ostataka od oltara i stupova kao i nadgrobnu ploču rimskog kršćanina Aurelija Tirona. Otkapanje i konzerviranje te staroantičke kršćanske bazilike, kojih je puna Bosna (npr. Oborci, Turbe itd.) spriječili su partizani odnosno komunističke vlasti nakon II. svjetskog rata. Kako bi sakrili i zatrli tako značajni i drevni starokršćanski spomenik i trag. Oni su upravo na tome mjestu podigli tzv. Partizansko groblje, na kojem su uglavnom pokopani hrvatski partizani iz Dalmacije. Glavica je u nedavnom ratu (1992. – 1993.) bila poprištem žestokih ratnih djelovanja. U velikim seobama naroda krajem 6. i početkom 7. st. Hrvati dolaze i na područje Uskoplja, koje je najprije sastavnim dijelom Primorske Hrvatske te Kraljevine Hrvatske u vrijeme kraljeva Tomislava i Mihajla Krešimira II. Bugarski car Samuilo ovladava potom kratko Bosnom, pa i Uskopljem. U vrijeme bizantskog cara Bazilija II. Uskoplje je privremeno i u okviru Bizantskoga carstva. U vrijeme hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. 1069. Uskoplje je ponovno u sastavu hrvatske kraljevske države, a početkom 12. st. pod upravom hrvatsko-ugarskih kraljeva.U srednjovjekovnim povijesnim spisima, poveljama i darovnicama, ovaj kraj se spominje pod različitim nazivima: Uskoplje, Vzcople, Vozscopla,Vskopio, Usthopiye, Schoppie, Scopie, Uskopyu, Skoplje. Banskom Bosnom, pa i Uskopljem , vlada koncem 12. st. Kulin ban (1180. – 1204.), a Uskoplje je i 1230.dio srednjovjekovne države Bosne. Tatari su 1241. godine poharali i Bosnu i Hrvatsku. Banovina Bosna, a s njom i Uskoplje su u sastavu Hrvatske za vrijeme knezova Šubića od 1292. do 1322.. Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1320.-1353.) zavladao je Uskopljem koje spominje u jednoj svojoj povelji riječima: "ot Uskopla Hrvatin Vlčković s bratiom", izdanoj između 1326. i 1329. Ovim krajem potom vlada i bosanski ban Stjepan Tvrtko (1353.-1377.), koji 1377. postaje prvim bosanskim kraljem velike i moćne Kraljevine Bosne vladajući njome sve do 1391. On je 11. 08. 1366. izdao je Vukcu Hrvatiniću darovnicu u kojoj se spominje Krtova jela kao granično područje između župa Plive i Uskoplja. Uskoplje je bilo pod njegovom vlašću. Sredinom 15. st. za prevlast nad Uskopljem bore se herceg Stjepan Vukčić Kosača i kralj Stjepan Tomaš (1443. –1461.), koji je 22. 08. 1446. izdao povelju koja svjedoči da je upravo on vladao Uskopljem. U toj povelji, koju je Tomaš izdao braći Dragišićima, spominje se i «selo Gmići u Uskoplu s pravimi medmi»... U još jednoj srednjovjekovnoj povelji spominje se Uskoplje, i to 20. 01. 1448., kojom "rimski kralj" Friedrich III. potvrđuje posjede hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, a među rečenim posjedima bio je i castrum Sozzed u Uskoplju. Radi se o Susidu ili Sustich Vsopio, castello et contato (utvrdi Susid u Uskoplju). Ta srednjovjekovna utvrda spominje se i u u povelji aragonskog kralja Alfonsa V. iz 1444., te u osmanlijskom defteru iz 1468./69., u vakufnami Mustaj-bega Skenderpašića iz 1517./18. Susid je napušten prije 1833. Nalazi kod sela Kordića. U susidskoj kuli pronađena hrvatska keramika ukrašena valovitim crtama, te jedna brončana starohrvatska naušnica. O ovoj utvrdi I legendama vezanim uz nju, kao i o drugim skopaljskim povijesno-kulturnim spomenicima opširno je pisao skopaljski povjesnik Ante Škegro. On bilježi da se pokraj Susida nalaze se i stijene koje narod zove "kameni svatovi". Priču o kamenim svatovima obradio je i književnik August Šenoa, a o susidskim legendama pisao je u svojim povijesnim romanima i fra Narcis Jenko. Prvi franjevci stižu u Bosnu 1291. Papa je izdao nalog provincijalu franjevačke provincije Sclavoniae (Hrvatske), da pošalje u Bosnu dvojicu franjevaca, vještih jeziku tamošnjeg naroda, da trajno rade na iskorjenjivanju krivovjerja. Ta se godina uzima kao početak djelovanja franjevaca u Bosni, koji 1339./40. osnivaju Bosansku vikariju, a prvim vikarom postaje fra Peregrin Saksonac. Vrlo rano franjevci dolaze i u Uskoplje. Prvi put spominju se ovdje 15. svibnja 1406. Tada je u franjevačkom samostanu u Veseloj Straži (Vesela kod Bugojna) održan kapitul (skupština) Bosanske franjevačke vikarije. Tom prigodom za vikara (upravitelja) izabran je prvi put jedan hrvatski franjevac fra Marin Splićanin. Na ovom kapitulu franjevce je u Veseloj Straži pohodio i u to vrijeme svrgnuti bosanski kralj Ostoja s pratnjom, koji je u dva navrata vladao Bosnom (1398.-1404.) i (1412.-1418.). On je pred kapitularcima potvrdio Brajanu Ohmućeviću Grguriću i njegovim sinovima baštinska prava. Vesela Straža je bila stari srednjovjekovni trgovački, politički, kulturni i duhovni grad. Ostatke zidova gradskih kula uništio je 12. 07. 2005. jedan lokalni bošnjački tajkun. Tek nakon tog vandalskoga čina Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH donosi paradoksalnu odluku i proglašava "historijsko područje – Stari grad Vesela Straža, općina Bugojno" nacionalnim spomenikom?! Prema nepouzdanim podacima, osim samostana u Veseloj Straži, mogao bi se franjevački samostan ili malo bratstvo nalaziti u Bistrici i Voljicu. Moguće je, iako nesigurno, da su franjevci u tim mjestima pokušali oživjeti nekadašnje napuštene benediktinske samostane. Turska (osmanska) se prisutnost osjećala u Bosni još prije nego što je ona konačno pala pod Turke. Tvrtko II. obvezao se 1428. da će Turcima plaćati godišnji danak od 25.000 dukata i ustupio im neke gradove. Turci su osvojili neke vojnički važne bosanske klance; držali su u svojim rukama okolicu Sarajeva i a na istoku Srebrenicu i više mjesta uz Drinu. Turci su Uskoplje upali prvi put 1414. godine kao saveznici Hrvoja Vukčića Hrvatinića, tadašnjeg vladara Uskoplja. Uskoplje tada crkveno pripada Bosanskoj biskupiji. Godine 1463. Bosna nije bila konačno i potpuno osvojena, jer su znatan dio bosanskog područja povratili u kršćanske ruke dijelom Mađari a dijelom Vladislav Kosača. Mađari su uskoro osnovali u Bosni dvije banovine, jednu sa sjedištem u Srebreniku a drugu, na zapadu, sa sjedištem u Jajcu. No, Turci su sve to postupno povratili a uz to osvojili i Hercegovinu (1482). Srebrenička banovina prestala je postojati 1512. a Jajce je palo 1528. Bihać, koji danas pripada Bosni, ali je bio prije pada pod Turke dio hrvatskog kraljevstva, dospio je u turske ruke g. 1592. Taj razvoj govori da se je g. 1463. turska vlast ukorijenila u Bosni da u njoj stoljećima ostane. Prvi koji je pravo shvatio tu političku stvarnost: da su Turci u Bosni i da će u njoj dugo ostati, bio je kustos (upravitelj) bosanskih franjevaca fra Anđeo Zvizdović. On je najvjerojatnije rođen 1420. u selu Zvizdama (Zvizde), na brežuljku ponad današnjega grada Uskoplja. Fra Anđeo je imao dva brata Milutina i Domšu. U franjevačkomu redu se časti kao blaženik a spomendan mu je 7. lipnja. Jedna ulica u Uskoplju nosi njegovo ime, kao i jedna ulica u samom središtu Sarajeva, te ulica na kojoj se nalazi fojnički franjevački samostanu. Povjesnik fra Ignacije Gavran ocijenio je u svojim Suputnicima bosanske povijesti to vrijeme na sljedeći način. Fra Anđeo je vrlo brzo shvatio novu političku stvarnost, pa je pobjedničkom i okrutnom sultanu i osvajaču, kad se vraćao iz Jajca, gdje je smaknuo posljednjeg bosanskoga kralja (iako mu je prvotno bio obećao sačuvati život), na Milodražu kod Brestovska, pristupio i zamolio ga da franjevci, a preko njih i preostali katolici, mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru. Mehmedu el Fatihu je to izgledalo politički razborito pa je tada 28. 05. 1463. izdao glasovitu Ahdnamu (povelju ), kojom je dozvolio povratak onima koji su pred Turcima izbjegli i zajamčio franjevcima i katolicima nesmetano ispovijedanje vjere, osobnu slobodu i sigurnost imovine. Bilo je to obostrano izlaženje ususret: sa strane fra Anđelove - priznanje nove vlasti, sa strane Mehmeda II. - uvažavanje novih, katoličkih podanika i njihovih predstavnika, franjevaca. Sličnu povelju izdao je isti sultan i deset godina ranije, kad je osvojio Carigrad; dao ju je pravoslavnom patrijarhu Skolariosu; njemu i pravoslavnim episkopima dao je, osim zajamčenja slobode vjere, povlasticu da budu slobodni od svih državnih nameta. Ahdnama je bila osnovna pravna isprava na koju su se uvijek iznova pozivali bosanski franjevci. Njom su, iako često bezuspješno, branili osnovna ljudska prava svoja i svoga naroda. Prve godine osvojenja (od 1463. do 1467.) bile su ispunjene stradanjem. Izvori govore da su već i ranije, 1435., u turskim provalama, stradali mnogi franjevački samostani. Tako je to bilo i 1463., kad su - prema buli pape Siksta IV. iz 1473. - bili porušeni ili opustošeni svi samostani Bosanske vikarije. U cjelini uzeto, ovo je razdoblje (1463-1514) bilo najmirnije od svih koje su franjevci proveli pod turskom vlašću. Nemamo tada vijesti o tadašnjim progonima i tlačenjima. I bosanski su se katolici držali, kako se čini, ispravno prema turskim vlastima. Turci su se u ovo vrijeme čuvali da ne povrijede njihove vjerske osjećaje; čak su dopuštali da grade nove crkve od kamena ili da ruševne poprave. Štoviše, u to su vrijeme postavili i marionetskog bosanskog kralja (Matiju Kotromanića), da bi stvorili dojam kako se njihovim osvojenjem nije ništa promijenilo. Nešto kasnije (g. 1515.) izdali su sutješkim franjevcima ferman, kojim su im oprostili danke (poreze). Isprava Skender-baše fra Anđelu Zvizdoviću, g. 1486....Mi gospodin Skender-baša, gospodar bosanski, dajem vam na znanje vsijem ... kako učinih milost počtenome kuštodu fra Anđelu, da si hodi slobodno vsudije po rusagu (=državi) gospodina cara; izvan rusaga gospodina cara ako bi hotio poći, kako je po njih zakonu, da se ne zadije zan/j/(=da ga ne dira) nitko sluga gospodina cara, ni Turčin, ni kaurin, ni martolos, ni jedan človjek. Za toj mu učinih milost, jere je počteni redovnik... (Fojnička regesta, str. 104, br. 4 u Spomenik SKA, knj. 67. Beograd 1930.). I prelaženja na islam bilo je u ovo vrijeme malo. Postoje turski popisi iz 2. polovice 15. st. s podacima o stanovništvu. Iz njih se vidi da je prijelaza na islam bilo malo. Ipak se već u to vrijeme mijenja sastav bosanskog stanovništva jer jedan dio pravoslavnih Vlaha iz istočne Hercegovine, oko godine1475, prelazi u sjevernu i sjeveroistočnu Bosnu, a drugi njihov dio (oko 800 vlaških obitelji) naseljava predio oko Maglaja. U vezi s ovim ne smijemo potcijeniti ni odljev katoličkog stanovništva prilikom osvojenja: jedan dio je izbjegao pred Turcima na zapad odnosno jug a dobar dio bio je zasužnjen i odveden kao roblje, kako to izvještaji o osvojenju bilježe.U ovo je vrijeme došlo do podvojenosti Bosanske vikarije: jedan, manji, dio bio je pod Turcima, a drugi pod kršćanskim vladarima. Oni franjevci koji su bili pod Turcima, prihvaćali su fra Anđelov stav lojalnosti prema novom vladaru, a oni pod kršćanskim vladarima radili su na protjerivanju Turaka s kršćanskih područja; zabilježena je tako npr. znatna uloga franjevaca kod obrane Jajca. I Uskoplje je, kao i veliki dijelovi Bosne, 1463. palo pod Turke. Nedugo zatim oslobodio ga je hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin. Ipak 23. 08. 1503. godine potpisan je ugovor između Ugarske i Osmanlijskoga carstva, po čijim odredbama u ruke Osmanlija, između ostaloga, padaju uskopaljske utvrde Susid, Vesela Straža, Biograd (kasniji Prusac) i cijelo Uskoplje, koje su nešto ranije zauzeli. Ovim ugovorom Uskoplje je, konačno i formalno prepušteno turskim osvajačima. Tijekom 16. i 17. stoljeća broj je katolika u Uskoplju je znatno opao. 1675. bilo ih je svega 530. Kroz to su vrijeme ramski franjevci vodili dušobrižništvo u skopaljskom kraju. Nakon njihova prisilnog odlaska iz Rame 1687. dušobrižništvo preuzimaju fojnički franjevci, pod čiu redovničku jurisdikciu i danas pripadaju uskopaljski franjevci. U prvoj polovici 18. stoljeća broj se katolika još smanjio: 1737. god. ima ih svega 370. Ti podaci svjedoče i o kasnijem prisilnom islamiziranju katoličkoga življa na ovom prostoru. Prelasci na islam zabilježeni su i polovicom 19. st. Time su i ovdje dijeljene cijele obitelji, o čemu svjedoče ista prezimena kod katolika i muslimana, ali I narodna predaja. U Uskoplju je poznata i epska pjesma o stradanju Jele Petrović: "Poturči se kuća Petrovića, samo ne htjede Jele plemenita..". Jela Petrović je svoju vjernost katoličkoj vjeri platila mučeničkom smrću. Najljepša ikavica, koja se i dan-danas govori u Uskoplju, zadržana je i u planinskim enklavama, kao što je prijmjerice daleki Privor. Rodio se u Skoplju (Uskoplju) 1591. a umro je sredinom 17. stoljeća. Pretpostavlja se da je početne nauke završio u fojničkom samostanu, filozofsko-teološki studij u Italiji. Djelovao je po Bosni i Dalmaciji. Suvremenik Matije Divkovića, prvi bosanski franjevac koji je svoja djela tiskao latinicom i na hrvatskom jeziku. Pištole i evanđelja priko svega godišta, njegovo djelo (prvo izdanje tiskano u Bologni 1613.), uz spomenute poslanice i evanđelja, sadrži razne blagoslove, red krštenja, kalendar pape Grgura, neke nepromjenjive dijelove mise, tekst svih predslovlja i božićnu pjesmu Vse vrime godišta ( U to vrijeme godišta). Djelo je prvi put izdano 1613. u Veneciji, a doživjelo je dvadeset izdanja. Služilo je kasnijim piscima pri sastavljanju knjige misnih čitanja (lekcionara). Franjevački ljetopisi donosi zanimljivu crticu o još jednom uskopaljskom fratru. Uz Gospin oltar u crkvi na otočiću Visovcu nalazi se grob i u kamenu hrvatskom ćirilicom urezan natpis:"Nek se znade. Ovde leži m.p.o.f. Stipan Skopljanin, vikario g biskupa Bosne, lita na 1610". Riječ je o fra Stipanu, mučeniku iz Uskoplja, koji je ubijen na Visovačkom jezeru. 1609. godine Turci su došli u samostan na Visovcu, koji je tada pripadao provinciji Bosni Srebrenoj, gdje su ih fratri morali pogostiti jelom i pićem. Na odlasku su nasilnici poveli sa sobom fra Stipana, "redovnika vrlo kreposna i obdarena mnogim darovima pobožnosti i dobrote kršćanskog života", te još jednog fratarskog momka. Kada su došli do sredine Visovačkog jezera, obojicu su ubili i bacili u vodu. No, kaže legenda, fra Stjepanovo mrtvo tijelo nije potonulo, nego je u istom molitvenom, uspravnom stavu, držeći krunicu i brevijar u ruci, došlo do obale. Svi koji su vidjeli taj prizor, čudili su se i o tome pripovjedali po provinciji. Njihova priča sačuvala se do danas. Spomendan fra Stipana Skopljanina je 30. lipnja. Prvi kanonski pohod (vizitaciju) katolicima u Bosni, a onda i u Uskoplju, nakon Bečkoga rata obavio je apostolski administrator biskup fra Mato Delivić 1736. god. On je 10. lipnja došao krišom u Dobrošin, gdje je tri dana dijelio sakrament sv. krizme. U Uskoplju je tada bio župnikom fra Pavao Lozić iz Fojnice. On je pastorizirao skopaljska i u kupreška katolička sela. U župi nije bilo nijedne crkve, osim ruševina crkve sv. Ivana Krstitelja u Dobrošinu, te ruševina crkava u Voljicu i Bistrici. U Bistrici su bile vidljive ruševine jednog, a u Voljicu čak dvaju samostana. Jedan od njih je po svoj prilici pripadao benediktincima, dok se za drugog ne zna komu je pripadao. Biskup Delivić je tada zabilježio da je jedan mladić iz Donjeg Vakufa, jer nije mogao platiti begovski hak, prešao na islam, a dvije pravoslavne djevojke, koje su se udale za katolike, prešle su na katoličku vjeru. U sastavu skopaljske župe bilo je tada i područje Kupresa. U Dobrošinu je, bilježi Delivić, bilo 12 katoličkih kuća sa 100 katolika od kojih je biskup krizmao 62 osobe. U kasabi G. Vakuf bilo je 9 katoličkih kuća s 50 duša od kojih je u Dobrošinu krizmano 30. Na Vrsima su bile 3 katoličke kuće i 30 katolika od kojih je ovom prilikom krizmano 16. U Grnici su bile 2 katoličke kuće s 24 duše od kojih je ovom prilikom u Dobrošinu krizmano 14. Na Paloču su bile 4 katoličke kuće s 30 duša (krizmano 9). U Voljicu je bila 1 katolička kuća s 30 duša, od čega ih je krizmano 8. U Bistrici je također bila 1 katolička kuća sa 7 duša, od kojih je krizmano 3. U Ričici su bile 3 katoličke kuće s 20 duša (krizmano 6). U Vilić Polju su bile 4 katoličke kuće s 35 duša od kojih je u Dobrošinu krizmano 15. Na Seocu je bila 1 katolička kuća s 8 duša, od kojih je Delivić krizmao 3. Na Pidrišu je također bila 1 katolička kuća sa 6 duša, od kojih je u Dobrošinu krizmano 2. U Odžaku je bilo 5 katoličkih kuća s 30 duša, od kojih je Delivić krizmao 15. Nakon obavljene sv krizme u Dobrošinu, Delivić se preko Mračaja prebacio na Kupres gdje je sv krizmu nastavio dijeliti u Malovanu. Apostolski vikar, biskup fra Pavao Dragičević, više puta je kanonski pohodio Uskoplje, i to 1745., 1748., 1752. i 1755. On je 1752. u Uskoplju boravio 17. listopada, kada je svete sakramente, osobito sakrament potvrde, dijelio u Bistrici i Voljicu. Ovaj je biskupov pohod bio je obilježen bunom spahija, koja je 1751. zahvatila i Uskoplje. Prilikom slamanja pobune Uskoplje je bilo poharano, a na udaru su tom prilikom bili i uskopaljski katolici. Dana 15. 07. 1768. Uskoplje je pohodio i apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović. U Voljicu je odsjeo je u kući Tadije Juričevića gdje je najčešće odsjedao i skopaljski župnik. Svetu misu s podjelom sakramenta potvrde slavio je 16. srpnja u jednom voljičkom sjeniku. Tom prilikom se pozabavio i slučajem nekog Mate Kvesića koji je osam dana ranije iz župe Blato u Hercegovini doveo neku Paulu Čović, ali ih skopaljski župnik fra Stjepan Kovačević, i sam biskup, nisu htjeli vjenčati. Kvesić je iz osvete na biskupa nahuškao Osmanlije pred kojima je biskup morao pobjeći. Sutradan je biskup Bogdanović služio svetu misu i podučavao puk negdje na Vrbasu, a potom je, na putu za Ramu ručao kod nekoga Nikole Bulajića. Prema izvješću biskupa Bogdanovića, sastavljenom 20. ožujka 1769., u župi Skoplje 1768. godine katolici su živjeli u 13 sela i u kasabi G. Vakuf u 153 domaćinstva. Od toga je pričešćenih (starijih od 11-12 godina) bilo 1.068, a mlađih 516. Sveukupno je bilo 1.584 osobe... U Uskoplju je 1773. godine, u okviru svoga prvoga kanonskoga pohoda Bosanskom vikarijatu, boravio apostolski administrator fra Marko Dobretić (1772.-1784.) S ovoga pohoda biskup je dao izvješće o cjelokupnom katoličkom pučanstvu Bosanskog vikarijata, a ne po pojedinim župama. Vikarijat je tada brojio 66.896 katolika, a na svome prvom pohodu biskup Dobretić krizmao je ukupno 11.175 duša. Svoj drugi kanonski pohod, baš kao i treći, biskup Dobretić otpočeo je iz skopaljske župe 3. svibnja 1776. U skopaljskoj župi zadržao se do 8. svibnja. U to vrijeme skopaljski župnik bio je fra Petar Skalj, koji je zbog osmanlijskih zlostavljanja u kolovozu iste godine morao pobjeći u Slavoniju. Biskup je 3. svibnja slavio svetu misu na groblju na Paloču, gdje je krizmao 35 osoba. Slijedećeg dana ispitivao je tri u krivovjerju zastranile osobe, a 5. svibnja uputio se u Vilić Polje, gdje se potajno skupio katolički puk. Tamo je krizmao 88 osoba. Nakon toga zaputio se u Voljice gdje se nalazila župna kuća u kojoj je prenoćio. Narednog dana služio je svetu misu u Voljicu, gdje je krizmao 17 osoba i gdje je odriješio nekog Iliju Ivankovića, koji je bio prešao na pravoslavlje. 7. svibnja krizmao je još 3 osobe, ispitivao svećenike, pregledao crkvene knjige i druge župne stvari. Istoga je dana rješavao slučaj nekog Mihaela Marinovića i Marije Miačević. Dobretić bilježi i da je krajem ljeta 1776. godine počeo progon skopaljskih katolika i njihova župnika, koje su kajmekam Džafer-paša Čengić i Mustaj-paša Skopljak potvorili za pokrštavanje kćerke nekog skopaljskog spahije, koja je bila pobjegla s nekim Dalmatincem. Ovom prilikom bila su obješena četiri muškarca i jedna žena, a uskopaljski katolici morali su platiti i kaznu od 800 groša. Uz Osmanlije, katolike i njihove pastire, tada je progonila i Srpska pravoslavna crkva. Biskup Dobretić zapisao je da su predstavnici Srpske crkve u progonima katolika "nadmašili i samog đavla"... Biskup fra Marko Dobretić započeo je svoj treći kanonski pohod Bosanskom vikarijatu upravo sa župom Uskoplje 1779. na području koje je boravio od 30. travnja do 4. svibnja 1779. U Uskoplje je došao s provincijalnim definitorom fra Stjepanom Jajčaninom i bratom laikom fra Matejom. Kako u svojoj monografiji o Uskoplju piše Ante Škegro, zadržali su se u Bistrici, gdje je biskup s okupljenim svijetom molio i blagoslovio puk. Prenoćio je u nekoj osmanlijskoj kuli kojoj je najamnik bio neki Marko Jurletić. Za naredni 1. svibnja, na blagdan sv. apostola Filipa i Jakova, odredio je da se svećenici s pukom okupe u Vilić Polju. U katoličkom groblju u Vilić Polju služio je sv. misu. Poslanice i evanđelja je dao pjevati na hrvatskom jeziku, što je bio davni običaj u Skopaljskoj župi. Propovijedao je o sv. krizmi i o silasku Duha Svetoga nad apostole. Potom je na konjskom sedlu, koje mu je služilo kao biskupski tron, s albom, štolom, prsnim križem, biskupskim štapom i mitrom krizmao 231 osobu. Oko 19 sati je, vrlo iscrpljen, otišao na odmor u dosta udaljenu štalu nekog Ilije Kneževića, a potom se, u strahu od Turaka, prebacio u Voljice (Kute)do kuće pobožnog Franje Juričevića koji je bio izgradio kućicu za skopaljskog svećenika. 2. svibnja se vratio na mjesto gdje je bio prethodni dan, ponovivši isto što i jučer, krizmavši još 56 duša. Potom je opet otišao u onu štalu kao dan ranije, pa se u strahu od Osmanlija, vratio u župnu kućicu. 3. svibnja svećenici su se pred biskupom zaputili na Paloč. Na Paloču je biskup krizmao 26 osoba i od javne ekskomunikacije pred cijelim pukom odriješio još dvoje. Kad je sve završio, zaputio se do kuće nekog Petra Lončine gdje je za okrjepu pojeo dva jaja. Tamo mu je došao ugledni Skopljak Osman Alaj-beg moleći ga za ozdravljenje od duševnih bolesti i opsjednutosti. To je biskupa ganulo, pa je nad njim molio. Kad je odbio primiti nagradu, Osman Alaj-beg je prionuo uz katoličku vjeru i zatražio da prijeđe na katoličanstvo, što bi samome biskupu kao i cijelom katoličkom puku Uskoplja nanijelo mnogo poteškoća. Poslije ovog slučaja biskupu su s istim molbama navalili dolaziti i brojni drugi muslimani. Potom je 4. svibnja na oltaru podignutom kod gostionice (vjerojatno hana) služio sv. misu i poučavao puk u katekizmu, kršćanskoj vjeri, primanju sv. sakramenata, o svećenicima i dr.. Na kraju je ispitivao svećenika, pregledao župne knjige iz kojih je i prepisao podatke o uskopaljskim katolicima. Prema njegovu izvješću od 2. lipnja 1780. godine u Uskoplju je, bez Kupreške visoravni, od 7. svibnja 1776. do 4. svibnja 1779 godine bilo: krštenih 310, vjenčanih 56, umrlih 77, pričešćenih 1.254, nepričešćenih 724 itd. Župa Uskoplje imala je 1762. god. 1.435 katolika, 1813. god. 4.120, 1877. god. 2.747. te 1935. god. 4.750 katolika. Od dijelova ove župe tijekom su vremena nastale su narprije župe Bugojno (Novo Selo) i Rostovo, a kasnije Gračanica i Bistrica. Franjevci su godine 1852. u Uskoplju osnovali pučku školu, koju su dulje vremena sami vodili. Ni Dobrošani nisu od jučer, a još manje je to Dobrošin. Još su Rimljani na području Dobrošina ispirali zlato, o čemu i danas svjedoče isprane gomile, a u srednjem vijeku bio je gusto naseljeno područje o čemu svjedoči 26 sandučastih stećaka na Kužnom Greblju koje se je, vjerojatno, razvilo oko crkve sv Ivana Krstitelja. Ovu crkvu spominje biskup Mato Delivić u svom izvješću iz 1737. On je, naime, godinu dana ranije, točnije 10. lipnja 1736., krišom došao u Uskoplje i čak tri dana u Dobrošinu dijelio sakramenat sv krizme. Dobrošin se spominje i u drugim izvješćima apostolskih administratora Bosanskog vikarijata. Tako Pavao Dragičević u svom izvješću iz 1744. spominje sljedeće obitelji u Dobrošinu: Majdandžić, Šunjić, Lepanović, Radić, Katavić, Vrebac, Kalemović, Srndić i Jurina. Biskup Marijan Bogdanović u svom izvješću iz 1769. godine, pored ovih obitelji, spominje i obitelji Farndić, Golišević, Bošnjaković i Jurinović. I danas, većinu ovih prezimena moguće je naći u Dobrošinu. Prema podacima župe Skoplje Gornje u Dobrošinu je 1877. god. bilo ukupno 68 obitelji i 369 duša, a stotinjak godina kasnije, prema popisu iz 1991. godine, u Dobrošinu je živjelo ukupno 546 stanovnika, što u odnosu na to koliko su se povećala druga uskopaljska naselja, i nije neko povećanje. U BiH je 1895., kako bilježi Ante Škegro, proveden treći popis stanovništva od ukupno četiri, koliko ih je za četrdesetogodišnje austro-ugarske uprave u BiH ukupno provedeno. Pučanstvo je popisivano po nacionalno – konfesionalnom principu, a popisivana su i sva naseljena mjesta, stambeni objekti, stanovi, planinske kolibe, stočni fond i dr... Prema ovom popisu u kotaru Bugojno, koji je obuhvaćao cijelu Skopaljsku dolinu, živjelo je ukupno 30.824 stanovnika, od čega 13.479 muslimana, 9.928 Hrvata, 7.243 Srba, 107 Židova, 15 evangelika i 7 grkokatolika. Ovaj popis donio je i brojno stanje po političkim općinama i seoskim općinama. On navodi nekoliko naziva mjesta za koje se danas malo ili uopće ne zna. Tako su prema ovom popisu, u Bojsku spadali i Derviši, Grizići, Malići, Mejići, Memići, Mirko i Seferovići. U Grnicu: Brijeg, Grnica, Kučine, Lepušine, Mratin, Oklaj, Privija, Rukavice, Tolović i Trbare. U Lužane: Glavaši, Lužani, Pustotina i Rosulje. U Ričicu: Ričica Donja, Ričica Gornja i Ričički Dol. U Pograđe: Galići, Han Pograđe i Šugine Bare. U Pidriš još i Han Trlica. U Boljkovac još i Sečin Han, a u Dobrošin još i Dobrošin Han. U Uzričje: Duša, Jelače, Mačkovac i Mračaj. U Vrse još i Gaj i Slivica. U Gračanicu još i Humac i Okolišće. U Skrte i Jazvenik, a u Crkvice još i Pale. U Seferoviće i Maškara. U Bistricu Lokavlje i Vuković, a u Hrasnicu Hrasnica Donja i Hrasnica Gornja. U Mošćane: Osojnica, Osredak, Ploča Han i Teletovina. U Sarajvilić: Gaj, Vilić-polje i Volari. U Draževdol još i Luke, Pajić Polje i Tavnice. U Pernice još i Laze. U Vaganjac još i Stražica. U Voljice Gornje još i Pale (Raduša) i Zaklopci. Od druge polovice 18. stoljeća franjevci trajno borave u skopaljskoj župi. Pod konac stoljeća, godine 1796., podignuta je u selu Voljice kućica za župnika. Otada u župi Uskoplje se vode i župne matice.Odatle je župno središte 1855. premješteno na Zečaj ispod Glavice u Gornje Skoplje (G. Vakuf), gdje je najprije podignuta je nova župna kuća, a 1869. i župna crkva. U međuvremenu broj se katolika znatno povećao kako prirodnim priraštajem tako i doseljavanjem iz Hercegovine i Dalmacije. Među doseljenicima bilo je dakako i "povratnika" onih naraštaja Uskopljaka, koji su ranijih stoljeća morali bježati od osmanlijskih osvajača i vlasti. Zbog trošnosti i ruševnosti crkva na Zečaju je 1913. morala biti zatvorena za upotrebu. Nova trobrodna crkva (na današnjem mjestu), po projektu Karla Pařika (Paržika), započeta je 1928. na kupljenom zemljištu, a završena 1931. Na zvoniku crkve su najprije bila postavljena dva zvona (1.200 kg i 700 kg). Crkva je iznutra kasnije renovirana po planu ing. Dimitrijevića. Izgrađeni su glavni i dva pobočna oltara (sv. Ante i Gospin), te propovijedaonica, a prezbiterij je obložen mramorom. Početkom 20. st. dolazi do uspostave nove pastoralne strukture i podjele velike župe Uskoplje. Vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler utemeljio je 31. 01. 1911 župu sv Jeronima sa sjedištem u Gračanici. Obuhvatila je katolike dvanaest sela: Gračanice, Kordića, Skrta, Okolišća, Zlavasti, Gornje Ričice, Donje Ričice, Tihomišlja, Duratbegova Dolca, Draževa Dolca, Lužana i Zanesovića. Župna crkva sagrađena je na Humcu 1912. Prvi župnik bio je Stjepan Pašalić ( do 1914.)., a drugi Bugojanac Ivan Ribičić( do 1944.). Još jedna podjela župe Uskoplje izazvala je u ono vrijeme nemire među uskopaljskim katolicima. Vrhbosanski nadbiskup dr Ivan Šarić utemeljio je 06. 01. 1931. župu sv. Terezije od Djeteta Isusa u Bistrici kod Uskoplja. Osim Bistrice novoj župi pripala su sela Saraj-Vilić, Volari, Gaj, Hrasnica, Grnica i dio Krupe s desne strane rijeke Krupe odnosno Kruščice, koji su tada bili u sastavu . Nakon posvete velebne župne crkve usred Uskoplja počela je pored nje i gradnja i nove župne kuće, u narodu zvane "kapela", izgrađene 1938. po projektu Karla Paržika. I ova župna kuća, u kojoj se nalazio župni ured i svećeničke sobe, nalazila se također gotovo na prvoj crti nedavnih ratnih hrvatsko-muslimanskih sukoba . U njoj se jedno vrijeme nalazila provizorna ratna zubarska ordinacija 1992 – 1993). Franjevci su već bili iz nje iselili u novu veliku i modernu župnu kuću, izgrađenu 1987. u donjem dijelu župnoga voćnjaka. U toj novoj župnoj kući, u podrumu, nalazila se provizorna ratna bolnica (1992 – 1994). Stara župna kuća ("kapela") bila je teško oštećena i neprikladna za obnovu. Zato ju je župnik fra Dominko Batinić 1994. dao srušiti i na njezinu mjestu izgraditi novi Dom sv. Ante s vjeronaučnim dvoranama i samostanom časnih sestara Kćeri milosrđa, "blatarica" (480 kvadrata stambenog prostora i garaže). Novi Dom sv. Ante izgrađen je uglavnom donacijom Caritasa grada Rima i prilozima župljana. Priljev tih sredstava iznenada je i na neobašnjiv način zaustavljen, tako da ni do dana današnjega nije dovršen. Ratna noć sa 6. na 7. veljače 1993. u Uskoplju je bila veoma burna. Žestoke borbe trajale su dugo u noć. Skopaljski vjesnik (broj 10, ožujak 1993.) bilježi da su tom prilikom u gradu zapaljene brojne zgrade, a najveće zaprepaštenje Uskopljana izazvao je požar u kojemu je potpuno izgorio Dom svetog Ante, koji je, nakon Samostana časnih sestara Kćeri Božje ljubavi u Bistrici, drugi po redu vjerski objekat kojeg su do kraja uništile muslimanske snage. U 12.30 sati 7. veljače u bazi UNPROFOR-a održan je još jedan sastanak predstavnika HVO-a i Armije BiH na kojemu su se, između ostaloga, dvije strane suglasile da će sve postrojbe koje su u Uskoplje došle iz drugih mjesta biti odmah povučene. To se osobito odnosi na jajačku brigadu Armije BiH koja će, kako je dogovoreno, biti stacionirana u Zenici, a HVO će istoj omogućiti nesmetan prolaz do toga grada. Spaljeni Dom sv. Ante izgrađen je početkom sedamdesetih godina, kada je župnik fra Tomislav Trogrlić u cijeloj župi izveo brojne građeve pothvate: obnovio župnu crkvu izvana i iznutra, nabavio još jedno zvono, nabavio orgulje, asfaltirao pristup župnoj crkvi i kući te izgradio podružnu zavjetnu crkvu sv. Ante na Pidrišu 1972. Uz groblje na Pidrišu, odnosno uz njegove stećke, vezana je legenda, da se jedan od njih, iako težak i velik., lagano da zaljuljati samo na blagdan sv. Ante 13. lipnja. U izvješću biskupa Delivića 1736. bilježi se da na Pidrišu ima jedna kuća sa 6 duša (kuća Milišića, koje je, čini se, ne samo ramsko, nego i pidriško najstarije prezime), a 1855. godine bilo je 5 kuća, 10 obitelji i 47 duša. Na Pidrišu se nalazi i srednjovjekovna nekropola od 25 sandučastih stećaka u 3 niza koja se nalazi na Borovici uz katoličko groblje. Ti stećci, odnosno ona legendarna dva četvrtasta koja se nalaze lijevo od ulaza u groblje bila su i zaštitni znak Pidriša. Na svetoga Antu, 13. lipnja, na Pidrišu se okupi mnoštvo vjernika iz Uskoplja, Bugojna, Rame... U Drugom svjetskom ratu na Pidrišu su 1942. godine partizani imali i malu tiskaru (nožni tigl) koju su zarobili u Livnu. Nakon rata oko Pidriša su se krile skupine križara (šumnjaka) (priča se i ona Geganova, ali i Šunjo sa svojima), pa su partizani organizirali česte potjere i pretrese. U muslimansko-hrvatskom sukobu početkom devedesetih godina 20. st. Pidriš je postao vrlo važnim komunikacijskim i strateškim središtem. Samo preko Pidriša, Mačkovca i Stublića moglo se 1993. doći u Uskoplje ili izići iz njega. Na Pidrišu je te godine proslavljen blagdan sv. Ante ali i svetkovina Velike Gospe uz samo nekoliko desetina vjernika, većinom branitelja. Na pidriškom groblju pokopani su brojni vojnici, ali i civili, koji te godine u svojim mjesnim grobljima nisu mogli biti pokopani. Zbog relativno velike udaljenosti od župne crkve u Uskoplju kao i radi praktičnijeg i učinkovitijeg pastoralnog djelovanja izgrađena je i podružna (filijalna) crkva sv. Ane 1981. – 1983. u Voljicu. Podružne crkve u Voljicu, Dobrošinu i Pidrišu ukrašavaju djela M. Ostoje, A. Mamuše i A. Starčevića. Po prestanku ratnih sukoba 1993. župnik fra Dominko Batinić dao se od 1994. na temeljnu obnovu crkve i drugih župnih objekata, kako u samom gradu Uskoplju, tako i po filijalnim crkvama u Voljicu, u Dobrošinu i na Pidrišu(zvonik je obnovljen i postavljena je nova krovna konstrukcija). Također su obnovljena i uređena sva katolička groblja i grobljanske kapelice. Mnoga groblja i kapelice, koje su se našle pod vlašću muslimanskih snaga, su obeščašćene, razorene ili spaljene. Inače je u tom nesretnom ratnom sukobu živote izgubilo oko 200 župljana, što branitelja, što civila. Potpuno su razorene hrvatske kuće i gospodarske zgrade u skopaljskim selima Vrsima, Krupi-Poniru, Bistrici, Ričici, Humcu, Paić Polju, Gornjem Voljicu, Jagnjidu, Batuši. ... Mnogi župljani bili su u izbjeglištvu i prognanstvu, odakle se mnogi nisu ni vratili niti će se vratiti. Župa G. Vakuf je godine 1991. imala 6.789 vjernika (1974. god. 5.500). Njihov broj se u ratu znatno smanjio. Župa danas ima oko 4.500 vjernika. Nju tvore sljedeća naselja: G. Vakuf, Batuša, Dobrošin, Gaj, Galičica, G. Voljice, Jagnjid, Jelače, Krupa, Kute, Mačkovac, Mošćani, Mračaj, Osojnica, Paloč, Pidriš, Ploča, Podgrađe, Potrlica, Rosnice, Trnovača, Uzričje, Vaganjac, Vrse i Ždrimci. Zanimlivo je navesti rezultate posljednjega predratnoga Popisa pučanstva u ondašnjoj općini Gorni Vakuf. Mjesto; Ukupno; Hrvati; Muslim; Srbi; Jugosl.; Ostali; Batuša 705; 282; 413; 1; 5; 4; Bistrica 1713; 914; 781; 7; 4; 7; Bojska 869; 9; 859; --; --; 1; Boljkovac 397; --; 396; --; --; 1; Borova Ravan 198; --; 194; --; --; 4; Crkvice 271; --; 269; --; --; 2; Cvrče 272; --; 271; --; --; 1; Dobrošin 546; 545; --; 1; --; --; D. Ričica 487; 482; --; 2; --; 3; Dražev Dol 685; --; 677; --; --; 8; Dur. Dolac 597; 41; 554; --; --; 2; Duša 130; 15; 114; --; --; 1; Gaj 323; 88; 227; 4; --; --; Gornja Ričica 14; 14; --; --; --; --; Gornji Mračaj 17; 17; --; --; --; --; Grnica 840; 23; 815; --; --; 2; Hrasnica 584; 268; 314; 1; --; 1; Humac 197; 197; --; --; --; --; Jagnjid 490; 168; 319; --; --; 3; Jelače 9; 9; --; --; --; --; Jelići 87; --; 87; --; --; --; Kozice 113; --; 112; --; --; 1; Krupa 576; 489; 85; --; --; 2; Kute 253; 101; 152; --; --; --; Lužani 190; 49; 141; --; --; --; Mačkovac 32; 32; --; --; --; --; Mračaj 279; 275; --; --; 4; --; Osridak 396; --; 396; --; --; --; Pajić Polje 851; 695; 149; 4; --; 3; Paloč 316; 297; 18; --; 1; --; Pidriš 302; 302; --; --; --; --; Ploča 295; 275; 17; 1; --; 2; Podgrađe 1207; 1106; 88; 5; 1; 7; Pridvorci 410; --; 408; --; --; 2; Rosulje 89; 88; --; --; --; 1; Seferovići 170; --; 164; --; --; 6; Seoci 13; 13; --; --; --; --; Smrčevice 11; --; 11; --; --; --; Svilići 235; --; 235; --; --; --; --; Šugine Bare --; --; --; --; --; --; Uskoplje 5344; 1805; 3274; 80; 13;4 51; Uzričje 198; 60; 138; --; --; --; Vaganjac 330; 312; 17; --; --; 1; Valice 97; --; 97; --; --; --; Vilić Polje 561; 549; 10; 2; --; --; Voljevac 700; 5; 686; --; 4; 5; Voljice 333; 123; 205; --; 4; 1; Vrse 924; 256; 667; --; 1; --; Zastinje 343; --; 341; --; --; 2; Ždrimci 1139; 759; 362; 2; --; 16; Broj stanovnika 1991. godine: 25.181 Površina općine, km2: 402 Gustoća naseljenosti, st/km2: 62,6 Broj naselja u općini: 51 Broj stanovnika u općinskom središtu: 5.344 Promjena broja stanovnika: Indeks 1991/1948 190.0 Indeks 1991/1981 112.3 Broj stalnog stanovništva po popisima: (za zadnja tri popisa dan je i narodnosni sastav): 1948.: 13252 1953.: 14008 1961.: 16.175 1971.: 19344 (Hrvati 8605 (44,5%): Muslimani 10482 (54,2%); Srbi 141 (0,7%); "Jugoslaveni" (18 0,1%) Ostali i nepoznato 98 (0,5%)) 1981.: 22432 (H 9574 (42,7%); M 12399 (55,3%); S 133 (0,6%); J 173 (0,8%); O 153 (0,7%)) 1991.: 25181 (H 10706 (42,5%); M 14063 (55,8%) S 110 (0,4%); J 158 (0,6%); O 144 (0,6%)). Za Popis 1981. godine zanimljiv je podatak da je na području bivše Jugoslavije živjelo (odn. stalno stanovalo) ukupno 23734 stanovnika rođenih u općini Uskoplje i to: na području općine Uskoplje stalno je stanovalo 18343, u drugim općinama BiH 3565, u Crnoj Gori 15, u Hrvatskoj 1222, u Makedoniji 21, u Sloveniji 59, u Srbiji 172, u Vojvodini 320 i na Kosovu 17 stanovnika. U ovom kratkom povijesnom pregledu ne smijemo zaboraviti niti ratna stradanja župe i cijeloga kraja u Prvom i u Drugom Svjetskom ratu. Naprije valja reći da su za katolike Bosne i Hercegovine nastupili bolji dani s propasti Osmanskoga carstva i pripadanjem BiH Austrougarsko Monarhiji na Bečkom kongresu 1875. Taj položaj se svakako pogoršao velikosrpskom politikom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno u kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji. Ogromna većina hrvatskih i muslimanskih stanovnika Skopaljske doline, u kojoj nikada nije bilo niti 1% srpsko-pravoslavnoga pučanstva, dočekala je proglašenje marionetske Nezavisne Države Hrvatske kao istinsko oslobođenje ispod velikosrpske diktature. U Drugom svjetskom ratu ratovali su za ondašnju kratkotrajnu i spornu hrvatsku državu kako muslimani, tako i katolici. Većina muslimana izjasnila se nacionalno Hrvatima. Zato je vrlo čudno da su u nedavnom ratnom sukobu hrvatski branitelji i vojnici pogrdno nazivani "ustašama", kad se zna da su u ustaškim jedinicima u Drugom svjetskom ratu ponajbolji vojnici bili upravo oni muslimanske vjere, pa i oni iz našega kraja, ne samo pripadnici poznate Handžar-divizije. Zanemariv broj skopaljskih stanovnika našao se u partizanima. Ovaj kraj su pod svoju kontrolu oba puta stavljali partizani iz drugih krajeva, osobito oni iz Dalmacije. Uskoplje je, kako otkriva povjesnik Ante Škegro, tijekom tzv. Bitke na Naretvi 11.3.1943. bilo središtem spornih pregovora između njemačke okupatorske vojske i partizana ("martovski pregovori"). Partizansku delegaciju, koja je u Uskoplje došla iz Prozora, predstavljali su Koča Popović, zapovjednik 1. proleterske divizije, Milovan Đilas (pod pseudonimom Miloš Marković), član Vrhovnog štaba NOVJ i Politbiroa KPJ, i dr. Vladimir Velebit (pod pseudonimom Vladimir Petrović). Nijemce su predstavljali general Benignus Dippold, zapovjednik 717. divizije, jedan mlađi časnik, te jedan predstavnik Hitlerjugenda (?!). O ovim pregovorima u bivšoj Jugoslaviji se dugo šutjelo, a četnici su ih koristili kao dokaz o suradnji partizana s Njemcima. Ipak, od pregovora nije bilo puno koristi, osim što su zarobljenici razmijenjeni, a razmjene su nastavljene do kraja rata. Život nakon Drugog svjetskog rata, u komunističkoj Jugoslavii, nije bio nimalo lagan za Hrvate Uskoplja. Vladalo je siromaštvo i namjerno ekonomsko zapostavljanje zbog ratne prošlosti, osobito nekih hrvatskih sela i naselja. Do gradnje nekoliko tvornica dolazi prilično kasno, nakon što su tisuće župljana odselile u Hrvatsku, osobito u Slavoniju, ali i na tzv. privremeni rad u europske zemlje. Šezdesetih i sedamdesetih godina na rad u inozemstvo odlaze uglavnom Hrvati. Taj odlazak je za njih bio težak, ali i blagoslovljen. Tzv. privremeni rad pretvorio se u više-manje stalni boravak u Austriji, Njemačkoj ili Švicarskoj. S deviznim zaradama u tim zemljama krenula je gradnja kuća, poslovnih objekata, razvoj infrastrukture, nabavka automobila... I župa je profitirala od takvog razvoja događaja. Godine 1976. u župnoj crkvi je, na zidu iznad i iza oltara, postavljen veliki mozaik, posvećen Gospi, kojega je autor Josip Biffel, a kojega je naručio i darovao skopaljski svećenik Anto Livajušić. Geslo ovoga velebnoga mozaika su Gospine riječi iz evanđelja: "Sve što vam rekne, učinite!" U središtu mozaika su likovi Isusa i Blažene Djevice Marije, svećenik donator i njegova obitelj te nekoliko drugih likova u skopaljskim narodnim nošnjama, među kojima i jedan mladi franjevac. U pozadini su predstavljeni planinski vrhunci gorja Vranice ili Raduše. Iznad Gospina oltara postavljen je i prelijepi zavjetni kip Gospe Uskopaljske. Polovicom sedamdesetih godina u crkvi je postavljeno i 12 iznimno uspjelih slika Puta križa, ulje na platnu, autora Slavka Šohaja. Šohaj je izradio i dvije slike iznad pobočnih oltara: Emaus i Isusovo rođenje. J. Marinović je izradio kip Gospe u bronci 1987., koji je 2011 postavljen u novouređenom dvorištu župne crkve. Na koru crkve su 1970. postavljene nove orgulje (17 registara), koje je izgradila radionica Jenko iz Ljubljane. 30. prosinca 1990. u Uskoplju je održana obnoviteljska skupština uskopaljske podružnice HKD Napredak. Za prvog predsjednika podružnice izabran je Nikola Milić, a za dopredsjednika Rade Kvesić. Zvonimir Fontana izabran je za tajnika, a Ludmila Kovačević za rizničara, dok su za odbornike birani Ivan Bašić, Ivan Šarić, Ivan Kraljević, Janja Barnjak i David Perić. Na prvim slobodnim i demokratskim izborima u BiH 1991. Hrvati su listom glasovali za političke predstavnike Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Pastoralni život i djelovanje župe Uskoplje od 1994. pa sve do danas obilježen je upornim nastojanjem oko obnove župne crkve i ostalih crkvenih objekata na području cijele župe. Iako sami župljani daruju onoliko koliko mogu, ipak je vrlo teško skupiti potrebita financijska sredstva s obzirom na rat i ratne štete, na veliku nezaposlenost, na teško ekonomsko i nestabilno političko stanje, kao i na činjenicu da je ovoj župi gotovo posve onemogućen pristup međunarodnim katoličkim a pogotovo nekatoličkim karitativnim organizacijama. Valja navesti da je 1995. na župni zvonik postavljeno još jedno zvono, koje je posredovanjem fra Ante Batinića darovao jedan hrvatski iseljenik iz Clevelanda (SAD). Fra Dominko Batinić je kao župnik uspio obnoviti i sanirati ponajprije župnu crkvu i župnu kuću. Sadašni župnik fra Vinko Marković sanira štete na Domu sv. Ante, te konačno uređuje cjekokupno dvorište i okoliš oko crkve i ostalih župnih objekata. U župi trenutno djeluju tri svećenika franjevca te tri časne sestre iz Družbe Kćeri milosrđa. Župa Uskoplje, odnosno cijela Skopaljska dolina, je relativno bogata redovničkim i svećeničkim zvanjima, koji pastoralno djeluju diljem svijeta. U župi djeluje župni zbor te Franjevačka mladež (FRAMA). Župa Uskoplje je klasična konzervativna katolička zajednica, koju taj njezin profil nisu uzdrmali ni stalni kontakti sa sredinama i ljudima diljem svijeta. Uskoplje ostaje vjerno Bogu, katoličkoj vjeri i Crkvi, tvrdoglavo držeći i njegujući svoju kulturu, svoje običaje i tradicije, ali i svoju hrvatsku nacionalnu svijest – usred Bosne! Fra Anto Batinić
O kamenje i potoci čuvajte mi, zemlje vam, na kojoj pradavnu žrtvu činite, čuvajte mi rekoh slatku djedovu krušku Možda da odem negdje Podaleko, da ne čujem plač majke, da stvaram obraze drage i dva joj bedra objavljena skladbu tu ljubim Imam puno toga reći govorom otaca od nevještog napisa Etrurca na vazi: TRGOVAC DARUJE OVU METALNU VAZU JANU I JATURNI Ostadog da govorim stoga, o kamenje i potoci Uskoplja, čekam da u očevom bunaru bućne moja sjenka OTEŽALA pijavica zrela nadvješena platina plod djedove kruške Antun Lučić (Iz knjige pjesama „Prizori". U okviru reportaže o župi Bugojno ovu pjesmu objavio je Anto Batinić u „Svjetlu riječi" u listopadu 1988. godine)
|
