desi alarm

ev alarmi

isyeri alarmi

ev isyeri alarmi

alarm sistemleri

Povijest župe - Stalno pastoralno djelovanje franjevaca u Uskoplju (18. st.)
Index članka
Povijest župe
Crkva blaženoga Ivana iz 1244. u Uskoplju
Uskoplje i (li) Vakuf
Rani starokršćanski korijeni
Staroantička ranokršćanska bazilika na uskopaljskoj Glavici iz 5. / 6. stoljeća
“Hrvatin od Uskoplja”
Pod prvim bosanskim kraljem Tvrtkom i legenda o Susidu
Franjevci u Uskoplju od 1406. godine
Turska agresija i okupacija Bosne
Fra Anđeo Zvizdović, pošteni redovnik, i sultan Mehmed II. Osvajač (el Fatih)
Fra Ivan Bandulavić, pisac iz Uskoplja
Čudo fra Stipana Skopljanina
Izvješća bosanskih apostolskih vikara (biskupa) o Uskoplju
Tri pohoda biskupa Marka Dobretića
Stalno pastoralno djelovanje franjevaca u Uskoplju (18. st.)
Popis 1991.: Narodnosni sastav po naseljima uskopaljske općine
Općina Uskoplje
Pjesma o Uskoplju
Slike
Sve stranice

Župa Uskoplje imala je 1762. god. 1.435 katolika, 1813. god. 4.120, 1877. god. 2.747. te 1935. god. 4.750 katolika. Od dijelova ove župe tijekom su vremena nastale su narprije župe Bugojno (Novo Selo) i Rostovo, a kasnije Gračanica i Bistrica. Franjevci su godine 1852. u Uskoplju osnovali pučku školu, koju su dulje vremena sami vodili.

Ni Dobrošani nisu od jučer, a još manje je to Dobrošin. Još su Rimljani na području Dobrošina ispirali zlato, o čemu i danas svjedoče isprane gomile, a u srednjem vijeku bio je gusto naseljeno područje o čemu svjedoči 26 sandučastih stećaka na Kužnom Greblju koje se je, vjerojatno, razvilo oko crkve sv Ivana Krstitelja. Ovu crkvu spominje biskup Mato Delivić u svom izvješću iz 1737. On je, naime, godinu dana ranije, točnije 10. lipnja 1736., krišom došao u Uskoplje i čak tri dana u Dobrošinu dijelio sakramenat sv krizme. Dobrošin se spominje i u drugim izvješćima apostolskih administratora Bosanskog vikarijata. Tako Pavao Dragičević u svom izvješću iz 1744. spominje sljedeće obitelji u Dobrošinu: Majdandžić, Šunjić, Lepanović, Radić, Katavić, Vrebac, Kalemović, Srndić i Jurina. Biskup Marijan Bogdanović u svom izvješću iz 1769. godine, pored ovih obitelji, spominje i obitelji Farndić, Golišević, Bošnjaković i Jurinović. I danas, većinu ovih prezimena moguće je naći u Dobrošinu. Prema podacima župe Skoplje Gornje u Dobrošinu je 1877. god. bilo ukupno 68 obitelji i 369 duša, a stotinjak godina kasnije, prema popisu iz 1991. godine, u Dobrošinu je živjelo ukupno 546 stanovnika, što u odnosu na to koliko su se povećala druga uskopaljska naselja, i nije neko povećanje.

U BiH je 1895., kako bilježi Ante Škegro, proveden treći popis stanovništva od ukupno četiri, koliko ih je za četrdesetogodišnje austro-ugarske uprave u BiH ukupno provedeno. Pučanstvo je popisivano po nacionalno – konfesionalnom principu, a popisivana su i sva naseljena mjesta, stambeni objekti, stanovi, planinske kolibe, stočni fond i dr... Prema ovom popisu u kotaru Bugojno, koji je obuhvaćao cijelu Skopaljsku dolinu, živjelo je ukupno 30.824 stanovnika, od čega 13.479 muslimana, 9.928 Hrvata, 7.243 Srba, 107 Židova, 15 evangelika i 7 grkokatolika. Ovaj popis donio je i brojno stanje po političkim općinama i seoskim općinama. On navodi nekoliko naziva mjesta za koje se danas malo ili uopće ne zna. Tako su prema ovom popisu, u Bojsku spadali i Derviši, Grizići, Malići, Mejići, Memići, Mirko i Seferovići. U Grnicu: Brijeg, Grnica, Kučine, Lepušine, Mratin, Oklaj, Privija, Rukavice, Tolović i Trbare. U Lužane: Glavaši, Lužani, Pustotina i Rosulje. U Ričicu: Ričica Donja, Ričica Gornja i Ričički Dol. U Pograđe: Galići, Han Pograđe i Šugine Bare. U Pidriš još i Han Trlica. U Boljkovac još i Sečin Han, a u Dobrošin još i Dobrošin Han. U Uzričje: Duša, Jelače, Mačkovac i Mračaj. U Vrse još i Gaj i Slivica. U Gračanicu još i Humac i Okolišće. U Skrte i Jazvenik, a u Crkvice još i Pale. U Seferoviće i Maškara. U Bistricu Lokavlje i Vuković, a u Hrasnicu Hrasnica Donja i Hrasnica Gornja. U Mošćane: Osojnica, Osredak, Ploča Han i Teletovina. U Sarajvilić: Gaj, Vilić-polje i Volari. U Draževdol još i Luke, Pajić Polje i Tavnice. U Pernice još i Laze. U Vaganjac još i Stražica. U Voljice Gornje još i Pale (Raduša) i Zaklopci.

Od druge polovice 18. stoljeća franjevci trajno borave u skopaljskoj župi. Pod konac stoljeća, godine 1796., podignuta je u selu Voljice kućica za župnika. Otada u župi Uskoplje se vode i župne matice.Odatle je župno središte 1855. premješteno na Zečaj ispod Glavice u Gornje Skoplje (G. Vakuf), gdje je najprije podignuta je nova župna kuća, a 1869. i župna crkva. U međuvremenu broj se katolika znatno povećao kako prirodnim priraštajem tako i doseljavanjem iz Hercegovine i Dalmacije. Među doseljenicima bilo je dakako i "povratnika" onih naraštaja Uskopljaka, koji su ranijih stoljeća morali bježati od osmanlijskih osvajača i vlasti.

Zbog trošnosti i ruševnosti crkva na Zečaju je 1913. morala biti zatvorena za upotrebu. Nova trobrodna crkva (na današnjem mjestu), po projektu Karla Pařika (Paržika), započeta je 1928. na kupljenom zemljištu, a završena 1931. Na zvoniku crkve su najprije bila postavljena dva zvona (1.200 kg i 700 kg). Crkva je iznutra kasnije renovirana po planu ing. Dimitrijevića. Izgrađeni su glavni i dva pobočna oltara (sv. Ante i Gospin), te propovijedaonica, a prezbiterij je obložen mramorom.

Početkom 20. st. dolazi do uspostave nove pastoralne strukture i podjele velike župe Uskoplje. Vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler utemeljio je 31. 01. 1911 župu sv Jeronima sa sjedištem u Gračanici. Obuhvatila je katolike dvanaest sela: Gračanice, Kordića, Skrta, Okolišća, Zlavasti, Gornje Ričice, Donje Ričice, Tihomišlja, Duratbegova Dolca, Draževa Dolca, Lužana i Zanesovića. Župna crkva sagrađena je na Humcu 1912. Prvi župnik bio je Stjepan Pašalić ( do 1914.)., a drugi Bugojanac Ivan Ribičić( do 1944.).

Još jedna podjela župe Uskoplje izazvala je u ono vrijeme nemire među uskopaljskim katolicima.

Vrhbosanski nadbiskup dr Ivan Šarić utemeljio je 06. 01. 1931. župu sv. Terezije od Djeteta Isusa u Bistrici kod Uskoplja. Osim Bistrice novoj župi pripala su sela Saraj-Vilić, Volari, Gaj, Hrasnica, Grnica i dio Krupe s desne strane rijeke Krupe odnosno Kruščice, koji su tada bili u sastavu .

Nakon posvete velebne župne crkve usred Uskoplja počela je pored nje i gradnja i nove župne kuće, u narodu zvane "kapela", izgrađene 1938. po projektu Karla Paržika. I ova župna kuća, u kojoj se nalazio župni ured i svećeničke sobe, nalazila se također gotovo na prvoj crti nedavnih ratnih hrvatsko-muslimanskih sukoba . U njoj se jedno vrijeme nalazila provizorna ratna zubarska ordinacija 1992 – 1993). Franjevci su već bili iz nje iselili u novu veliku i modernu župnu kuću, izgrađenu 1987. u donjem dijelu župnoga voćnjaka. U toj novoj župnoj kući, u podrumu, nalazila se provizorna ratna bolnica (1992 – 1994). Stara župna kuća ("kapela") bila je teško oštećena i neprikladna za obnovu. Zato ju je župnik fra Dominko Batinić 1994. dao srušiti i na njezinu mjestu izgraditi novi Dom sv. Ante s vjeronaučnim dvoranama i samostanom časnih sestara Kćeri milosrđa, "blatarica" (480 kvadrata stambenog prostora i garaže). Novi Dom sv. Ante izgrađen je uglavnom donacijom Caritasa grada Rima i prilozima župljana. Priljev tih sredstava iznenada je i na neobašnjiv način zaustavljen, tako da ni do dana današnjega nije dovršen. Ratna noć sa 6. na 7. veljače 1993. u Uskoplju je bila veoma burna. Žestoke borbe trajale su dugo u noć. Skopaljski vjesnik (broj 10, ožujak 1993.) bilježi da su tom prilikom u gradu zapaljene brojne zgrade, a najveće zaprepaštenje Uskopljana izazvao je požar u kojemu je potpuno izgorio Dom svetog Ante, koji je, nakon Samostana časnih sestara Kćeri Božje ljubavi u Bistrici, drugi po redu vjerski objekat kojeg su do kraja uništile muslimanske snage. U 12.30 sati 7. veljače u bazi UNPROFOR-a održan je još jedan sastanak predstavnika HVO-a i Armije BiH na kojemu su se, između ostaloga, dvije strane suglasile da će sve postrojbe koje su u Uskoplje došle iz drugih mjesta biti odmah povučene. To se osobito odnosi na jajačku brigadu Armije BiH koja će, kako je dogovoreno, biti stacionirana u Zenici, a HVO će istoj omogućiti nesmetan prolaz do toga grada.

Spaljeni Dom sv. Ante izgrađen je početkom sedamdesetih godina, kada je župnik fra Tomislav Trogrlić u cijeloj župi izveo brojne građeve pothvate: obnovio župnu crkvu izvana i iznutra, nabavio još jedno zvono, nabavio orgulje, asfaltirao pristup župnoj crkvi i kući te izgradio podružnu zavjetnu crkvu sv. Ante na Pidrišu 1972. Uz groblje na Pidrišu, odnosno uz njegove stećke, vezana je legenda, da se jedan od njih, iako težak i velik., lagano da zaljuljati samo na blagdan sv. Ante 13. lipnja.

U izvješću biskupa Delivića 1736. bilježi se da na Pidrišu ima jedna kuća sa 6 duša (kuća Milišića, koje je, čini se, ne samo ramsko, nego i pidriško najstarije prezime), a 1855. godine bilo je 5 kuća, 10 obitelji i 47 duša. Na Pidrišu se nalazi i srednjovjekovna nekropola od 25 sandučastih stećaka u 3 niza koja se nalazi na Borovici uz katoličko groblje. Ti stećci, odnosno ona legendarna dva četvrtasta koja se nalaze lijevo od ulaza u groblje bila su i zaštitni znak Pidriša. Na svetoga Antu, 13. lipnja, na Pidrišu se okupi mnoštvo vjernika iz Uskoplja, Bugojna, Rame... U Drugom svjetskom ratu na Pidrišu su 1942. godine partizani imali i malu tiskaru (nožni tigl) koju su zarobili u Livnu. Nakon rata oko Pidriša su se krile skupine križara (šumnjaka) (priča se i ona Geganova, ali i Šunjo sa svojima), pa su partizani organizirali česte potjere i pretrese. U muslimansko-hrvatskom sukobu početkom devedesetih godina 20. st. Pidriš je postao vrlo važnim komunikacijskim i strateškim središtem. Samo preko Pidriša, Mačkovca i Stublića moglo se 1993. doći u Uskoplje ili izići iz njega. Na Pidrišu je te godine proslavljen blagdan sv. Ante ali i svetkovina Velike Gospe uz samo nekoliko desetina vjernika, većinom branitelja. Na pidriškom groblju pokopani su brojni vojnici, ali i civili, koji te godine u svojim mjesnim grobljima nisu mogli biti pokopani.

Zbog relativno velike udaljenosti od župne crkve u Uskoplju kao i radi praktičnijeg i učinkovitijeg pastoralnog djelovanja izgrađena je i podružna (filijalna) crkva sv. Ane 1981. – 1983. u Voljicu. Podružne crkve u Voljicu, Dobrošinu i Pidrišu ukrašavaju djela M. Ostoje, A. Mamuše i A. Starčevića.

Po prestanku ratnih sukoba 1993. župnik fra Dominko Batinić dao se od 1994. na temeljnu obnovu crkve i drugih župnih objekata, kako u samom gradu Uskoplju, tako i po filijalnim crkvama u Voljicu, u Dobrošinu i na Pidrišu(zvonik je obnovljen i postavljena je nova krovna konstrukcija). Također su obnovljena i uređena sva katolička groblja i grobljanske kapelice. Mnoga groblja i kapelice, koje su se našle pod vlašću muslimanskih snaga, su obeščašćene, razorene ili spaljene. Inače je u tom nesretnom ratnom sukobu živote izgubilo oko 200 župljana, što branitelja, što civila. Potpuno su razorene hrvatske kuće i gospodarske zgrade u skopaljskim selima Vrsima, Krupi-Poniru, Bistrici, Ričici, Humcu, Paić Polju, Gornjem Voljicu, Jagnjidu, Batuši. ... Mnogi župljani bili su u izbjeglištvu i prognanstvu, odakle se mnogi nisu ni vratili niti će se vratiti.

Župa G. Vakuf je godine 1991. imala 6.789 vjernika (1974. god. 5.500). Njihov broj se u ratu znatno smanjio. Župa danas ima oko 4.500 vjernika. Nju tvore sljedeća naselja: G. Vakuf, Batuša, Dobrošin, Gaj, Galičica, G. Voljice, Jagnjid, Jelače, Krupa, Kute, Mačkovac, Mošćani, Mračaj, Osojnica, Paloč, Pidriš, Ploča, Podgrađe, Potrlica, Rosnice, Trnovača, Uzričje, Vaganjac, Vrse i Ždrimci. Zanimlivo je navesti rezultate posljednjega predratnoga Popisa pučanstva u ondašnjoj općini Gorni Vakuf.